Pogled je najčistije čulo.

Nedorečeno.

24.11.2016.

Još uvijek perem srce od tebe. Te dvije-tri mrlje što su ostale baš su se dobro osušile. I ne umišljaj si. Pišem ti jer nemam kome.

21.11.2016.

Mi smo najbolja stvar koja mi se nije desila.

Za tvoje lice koje dvije godine nisam vidjela.
Za tvoje bijele ruke koje me nikad nisu grlile.
Za ofucano nedostajanje.
Za izblijedjelu ljubav.
Za (ne)čekanje.
Za sve što nikad nismo imali.
Za sve moje pokušaje.
Za tvoje plavuše, crvenokose, brinete.
Za tebe.
Za mene.
Za nas što se nikad nismo pronašli.

Nikad ti nisam rekla "Zbogom" jer nisam od tebe nikad otišla.
Od onih kojima nikad ne dođemo ne možemo ni otići.

Ostao si moj omiljeni vjetropir i blesan.
(koliko sam samo puta ovo rekla)

Omiljeni, od svih koje sam voljela.


Za novembar.
Za jesen.
Za davnoprošlu ljubav.

 


Bejbe, budi mi dobar.
Ja te tako lijepo nemam da bi bilo baš šteta imati te.

Neke stvari su lijepe i kad se ne dogode.

Pamtim te.
To ti je dovoljno.

                                         


                                                                                           (ne više tvoja) PegiSu

 

 

23.05.2016.

Jednom sam dječaku na autobusnoj stanici kupila čokoladu samo jer se zove kao ti.

Voljela sam ja poslije tebe. Jesam, jako sam voljela. Ali još uvijek nisam sigurna da bih te mogla pogledati u oči i reći da mi ništa ne značiš.

12.05.2016.

.

Ništa posebno. Još uvijek si dio gotovo svakog mog dana. Kao neka odavno zacijeljena rana. Ne boliš, ne volim, ali niko još nije uspio da popuni neke praznine u meni.

03.10.2014.

Kad se spuste zavjese.

Pišem ovdje više od četiri godine. Jednom čovjeku. Ovaj blog je pun mojih emocija, kako sretnih, tako i onih bolnih. Ovdje sam pisala ono što nisam mogla reći nikome. Kad me najviše boljelo dolazila sam tu i pisala. Jednom čovjeku koji nikada nije čitao. Ali došlo je vrijeme da se završi ta priča. Da stavim tačku na sve to. Zatvorim knjigu i odložim je na policu prošlosti. To je to. Nema više. Kraj. Želim da se zahvalim svima onima koji su čitali ovaj blog. Znam da vas je bilo. Lijepo je znati da neko čita i da mu se sviđa ono što pišeš. Hvala vam. Ne mogu reći da je ovo kraj. Navratiću ponekad, vjerovatno. Možda neki post bude posvećen nekom novom, ko zna... Ostajte mi dobro!

11.07.2014.

Jos uvijek mi nedostajes. Svaku noc, svako jutro, svaki tren. I to je moja najtuznija istina.

06.07.2014.

Prilično skupo me koštala ova ljubav. Skuplje od očekivanog, mnogo skuplje od realnog. Ali opet bih platila taj ceh. Bez razmišljanja.

07.06.2014.

Koga nema bez njega se moze, al' ti tu si, ispod koze. Trajes k'o zlato koje vise nema sjaj.

Prerano si u zivot mi dosao. Sada je prekasno da se stare greske ispravljaju.

05.06.2014.

Idu dani, ja ih pratim. Ponekad do tebe svratim. Dušo, tražim zaborav.

30.05.2014.

činim pravu stvar

Prije sedmicu dana, u ovo vrijeme, tražila sam te u gužvi, znajući da si tu, nekoliko metara od mene. I nisam te našla. Opet smo se mimoišli. Možda je tako bolje. Znam da si tu bio zbog nje, da si zbog nje došao. A ja sam tu bila zbog tebe. Znala sam da ćeš doći i htjela sam samo da te vidim, makar izdaleka. Samo to. Nisam htjela ništa više. Ali eto, nije mi se dalo. I zapravo, ne znam ni da li mnogo žalim. Znam da je bolje ovako. Lakše mi je. Sad, kad konačno mogu reći da mi je lakše, da me prolaziš, da je daljina konačno počela raditi svoj posao, bolje je što se nismo sreli. Tebi možda to ne bi značilo ništa. Ali meni, meni bi se ponovo svijet naopako okrenuo. Ovako je bolje. I sada, dok polako krećem naprijed, nakon svih ovih godina, želim ti reći da me nikada nisi bolio. Boljelo me samo nedostajanje. Ti ćeš biti i ostati moja najljepša uspomena. Ne žalim ni ovo vrijeme što sam na tebe potrošila. Apsolutno, ni sekunde. I želim ti reći kako se nadam da si sretan. Čini se da je voliš. I da ona voli tebe. Čuvaj je. Ne znam kada ću opet napisati ti nešto, jer u zadnje vrijeme baš i nemam inspiracije za to. Ne znači to da te ne volim. Volim ja tebe još uvijek. Samo mi je sada lakše. I znam da nikada neću moći biti potpuno ravnodušna, ali to ne znači da ću te voljeti čitav život. To ti ne mogu obećati.

30.05.2014.

Ponekad je nedostajanje toliko veliko da se preobrazi u ravnodusnost.

Godine sam potrošila na čekanje. Možda je vrijeme da se posvetim sebi.

25.04.2014.

I will be right there waiting for you.

25.04.2014.

U moru šarenih slika, moga se ne sećaš lika.

Nemam ja baš ništa od tebe, osim nekoliko sitnih uspomena na neka davna proljeća. Ništa više. Možda, da imam, bilo bi lakše i ne bi mi ovoliko značio. Valjda je najteže preći preko nečega što nikad nije bilo tvoje. Te, nikada ostvarene ljubavi, najteže se prebole.

23.04.2014.

Tvoj zagrljaj i moj san su jedno.

Uvijek sam te grlila samo u mislima. Ponekad toliko jako, da bih se zaklela da si osjecao. Jos uvijek te grlim. I ne znas koliko cesto, sklopljenih ociju, u mraku, na mokrom, od suza, jastuku, ja zagrlim te svim kilometrima koji nas dijele.

13.04.2014.

nedjelja.

Tvoju sam tišinu uvijek bolje razumjela nego tuđe riječi. Tvojoj šutnji sam vjerovala više nego nečijim zakletvama. Dobro sam čula ono što mi nisi rekao. Osjetila sam svaku riječ koja se zaledila na rubovima tvojih usana. Pričao si pogledom, a ja sam otišla. Odglumila da nisam shvatila, i odšetala niz ulicu. Sebi sam te zabranila.

10.04.2014.

23.

Voljela bih znati da li si sretan. Onako istinski, ili se samo pretvaras? Nista vise. Eto to da znam. Sretan ti rodjendan.

07.04.2014.

Sanjaj me. I ja cu tebe sanjati.

Koliko god kilometara bio daleko, uvijek si mi blizu za jedan uzdah, za jedan let suze od oka do jastuka, za jedan otkucaj srca.

01.04.2014.

Ima nesto u tom sto me neces i u tome sto ja tebe necu.

Gledam sliku, vas dvoje, zagrljeni, tvoja glava na njenom ramenu. Sretan si, izgleda. Neka si, imas pravo biti. A ja nemam pravo niti rijec da kazem. Ja sam ti dobrovoljno dala vremena da pronadjes neku koja ce da te ucini sretnim. Ja sam se samo povukla, zatvorila se u svoje bedeme ponosa i straha, pustila te da odes. Mozda sam te mogla zaustaviti, da sam ti stala na put i rekla da ostanes sa mnom. Mozda bi to bilo nase vrijeme. Ali eto, sudbina je to, valjda. Da se mimoidjemo na tom putu, kao dva zrna prasine, kao mikrocestice u kosmosu. Da ostanemo daleki i strani.

30.03.2014.

Neka te niko ne pozeli ove noci, neka se niko ne usudi.

27.03.2014.

Daljine nisu to što se za dušu primilo. Pusta su to polja nade i barikade između nas.

Danas sam rekla da bih bila s tobom, kakav god da si, samo da imam priliku. Vidiš, šta život učini čovjeku. Bježala sam od tebe, pravila se blesava i hladna, govoreći kako mi nismo jedno za drugo. Okretala glavu od tebe da sakrijem da mi značiš. Skretala pogled, a krišom hvatala tvoj. A sad...Sad bih sve te razlike premostila, čini mi se, dok puknem prstima. Ali eto, kasno je sad. Već dugo te ne srećem, ni slučajno. A voljela bih, da mogu vratiti vrijeme. Šta bih ja dala da opet čujem zvon tvog smijeha, da vidim tvoje lice obasjano zracima zalazećeg sunca i vjetar u tvojoj kosi. Nadam se da bar ponekad, niotkud, dođem ti u misli. Da se sjetiš, nekad kad ostaneš sam. Da si, u srcu, sačuvao barem jednu uspomenu na mene.

07.03.2014.

Ne znam vise ni sta osjecam. Mjesavina nekih emocija. Znam samo da mi ocajnicki nedostajes.

05.03.2014.

Dodjes mi u san, da ti jos jednom ispricam, kako me bolis svaki dan

I shvatim, izmedju jave i sna, kad tvoj lik mi u misli dodje, da jos volim te. I kad zaboravim na tebe, u ovom vrtlogu zurbe i medju drugim ljudima, ti opet pojavis se kad ostanem sama.

17.02.2014.

.

Voljela bih te vidjeti s njom. Onako blizu. Samo da vidim imas li u ocima onaj sjaj koji pamtim.

26.01.2014.

nekad su pogledi bili čista hemija.

Možda nikada neću čuti tvoje, tada neizgovorene riječi. Ali nema veze. Tvoj pogled je ionako uvijek dobro pričao sve ono što si pokušavao da prešutiš.

25.01.2014.

it goes on

Tvoja ruka u mojoj ruci, moja kosa na tvom ramenu. Tvoj osmijeh na mojim usnama, moj pogled u tvojim očima...Buđenje. Samo obrisi nedosanjanih snova. Gorčina što pravi mi društvo. Tvoje odsustvo. Stvarnost bez nas.

25.01.2014.

Eto

Tako je to u zivotu. Najteze je preboljeti ono sto nikad nije ni bilo tvoje. Samo najvece zelje ostaju neostvarene. Samo velike ljubavi mogu imati tuzan kraj.

25.01.2014.

tam oyle.

25.01.2014.

.

Zbog svega sto smo najlepše hteli

hocu uz mene noćas da kreneš.



Ma bili svetovi crni

il’ beli,

ma bili putevi hladni

il’ vreli,

nemoj da žališ ako sveneš.



Hoću da držiš moju ruku,

da se ne bojiš vetra

i mraka,

uspravna i kad kiše tuku,

jednako krhka,

jednako jaka.



Hoću uz mene da se sviješ,

korake moje da uhvatiš,

pa sa mnom bol

i smeh da piješ

i da ne želiš da se vratiš.



Da sa mnom

ispod crnog neba

pronađeš hleba komadić beli,

pronađeš sunca komadić vreli,

pronađeš života komadić zreli.



Ili umreš

ako mreti treba

zbog svega sto smo najlepše hteli.




Miroslav Antić


23.01.2014.

I ako si i sretan k'o sto kazes, mada znam da lazes, sve to ubija me.

23.01.2014.

Moje namjere jos su uvijek iskrene.

Dodji. Reci mi da nije kasno. Da si malo bio odsutan i da si dosao, ovaj put zauvijek. Da nisam uzalud cekala. Dodji, donesi proljece. Reci da sam tvoja, da ne das me nikom. Budi moje skloniste, moj mir, moja radost. Reci da me volis, da sam ti potrebna. Da je kraj ovoj neizvjesnosti u kojoj zivim. Da bice sve uredu. Da bicemo sretni, ti i ja, do kraja vremena.

22.01.2014.

Znas da bio si mi sve, a ja tebi niko.

21.01.2014.

panta rei

Voljela bih da te mogu pitati kako si. Da li si sretan s njom? Smiješiš li joj se onim svojim zanesenim osmijehom vječitog vjetropira i nemarnog dječaka? Da li je tvoj pogled kad je gledaš onako mrk i prodoran, kakvim ga pamtim? Jesi li se imalo promijenio ili si onakav kakvog te znam? Ja sam ostala ista. Još uvijek slušam Balaševića, smijem se bez razloga, tješi me Panta rei. Ostala sam onako isto lažno hladna prema svima. Onako kako sam glumila pred tobom pa te nisam uspjela zadržati. Ja sam još uvijek ona ista budala što se ljubavi plaši. Zato sam i izabrala bol koju sada osjećam, nesvjesno, jer sam se bojala voljeti te. Poslije su ostale obje u meni, i ljubav i bol. I evo me, tu sam. Ona ista djevojčica koja se zaljubila na prvi pogled. Ona kojoj nedostaješ svaki dan. Odrasla sam ja, ali još uvijek te nisam preboljela. Još te nisam prerasla.

18.01.2014.

Toliko da boli

Nedostajes mi. Vec dugo i neopisivo. Sta da ti kazem? U srcu mi je zima zavladala. Nijedan drugi ne bi tu studen izdrzao. Svu toplinu ja sam u jednom kutu za tebe skrila.

13.01.2014.

tako ti je to

"I uvek ostaje ona osoba koje ćeš ostati željan celog života i onaj strah dok brojiš pobede i poraze.
Nekim pričama o ljubavi, uvek fale poslednje stranice…"

29.11.2013.

samu sebe ponekad lažem da te ne volim.

To što ja pričam da ne bih baš voljela biti s tobom, da ne bih mogla, da mi nismo jedno za drugo. Ma pusti, sve su to čiste gluposti. Sad bih se ja potpisala da život cijeli provedem uz tebe.

21.11.2013.

srce stane, pa zaboli.



Kada sve u inat loše krene,
koprive opeku davne želje...
E da mogu samo vratit' vrijeme,
pa oživjet' uspomene,
pa oživjet' uspomene...

17.11.2013.

još mi uvijek kradeš mir.

Ponekad mi toliko nedostaješ da i sama pomisao na tebe izmami suze iz mojih očiju.
Iz ovih očiju koje nemaju baš neku veliku naviku da plaču.
Zapravo, nemaju uopšte naviku da plaču. Čista je rijetkost suza na mom licu.
Nije to baš nešto čime se ponosim.
Bilo bi lakše da mogu zaplakati uvijek kad mi je teško,
da bar malo olakšam sebi,
ali ne ide. Suze kao da su zaključane negdje duboko u meni
i ne žele van.
Ali eto, ti rušiš te zidove.
Ne uvijek. Samo ponekad, kada mi nekako neopisivo trebaš,
kada baš onako luđački želim da si tu.
Nije to ništa čudno kad nekog voliš.
Ali čudno je što prije nije bilo tako.
S vremenom bi valjda trebalo da postajem imuna.
A ja, sve slabija i slabija...

05.11.2013.

još ti se nadam.



Još uvijek te opisujem samo uzdahom, bojim se da ti ime spominjem. I govorim da sam tvoj lik već odavno obojila zaboravom i da sam te preboljela. A nisam. Samo sam te preživljavala, nekako usput, jer nisam mogla drugačije. I molila da ti bude dobro. Uvijek, bez obzira s kim i gdje bio, koliko te milja i gradova od mene dijelilo. Samo da bude ti dobro.

03.11.2013.

Da l' za tebe postoji neko sasvim drag i lijep čije ruke tebi radost donose?



Inače izbjegavam da je slušam. Od svih pjesama, ona me najviše sjeća na tebe. Valjda zato što si je baš mnogo volio.
Ali danas sam je slušala.
Nedjelja je, i 3. u mjesecu.
Četiri i po godine otkad si zarobio ovo moje srce.
Još ti se nada iako već odavno nema razloga.
Šta da ti kažem?
Čestitam ti. Živio ti meni!

27.10.2013.

nađi novu ljubav.



          "Sudbina je moja od tvoje srece daleko, zlato moje..."

26.10.2013.

"Čuvaj me jer ja sam tvoje zrno pijeska u pustinji. Ako me izgubiš nikada me nećeš naći, a svako će ti ličiti na mene."

22.10.2013.

.

Ne mogu to definisati. To je neka sila, jača od mene koja me vuče tebi. Koliko god se pokušavala otrgnuti od njenih ruku, nemam dovoljno snage. Kad pokušam da joj pobjegnem, uvijek me vrati. Napravim korak naprijed i za kratko sam nazad. I svaki put tako. Ne da mi da odem od tebe.

22.10.2013.

U mojim snovima zivos, u mojim snovima pravis lom.

Nekako si mi najblizi pred san. Onda kada ostanem sama, u mraku i dok slusam otkucaje svog srca. Kada me cijeli svijet ostavi na miru. Sklopim oci i onda te osjetim. Blizu si mi. Odzvanja tvoj smijeh. Cujem ti glas. Tu si. Na dohvat ruke. I skoro da te dotaknem...A onda isceznes. Ruke mi ostaju prazne. Otvaram oci i nema te. Shvatam, daleko si. I ovaj put. Negdje se bude tvoji snovi. I ko zna koga ti donose sa sobom. Ne znam da li su ti ikad donijeli mene. Da li smo tamo uspjeli da se pronadjemo? I ko zna koliko ce jos to pitanje odzvanjati u glavi mojoj. Mozda nikada necu saznati koga sanjas. Ali barem se nadam da se sretan budis. Laku ti noc zelim, mili moj.

20.10.2013.

Nedjelja.

A od svega me najvise bole nedjelje. I boli me sto vise nemam ni priliku Da ti se nadam. Znam da neces doci. I boli me ako joj ih poklanjas. Nemoj! Svaki drugi dan pokloni joj. Ali nemoj nedjelju. Ona je uvijek bila dan za nas. Ne daj joj nju, I onaj tvoj sjaj u ocima. Ostalo sve joj pokloni i ne smeta mi. Ali ono sto sam ja sacuvala za sebe, Nemoj molim te.

16.10.2013.

Hvala vam Zmajevi

Moje prvo jasno sjećanje vezano za reprezentaciju je ona utakmica protiv Danske kada nam je falio gol do Evropskog. Sjećam se da smo se svi radovali Bolićevom pogotku, ali jedan nije bio dovoljan. Ostao je žal za još jednom pogotkom, žal za jednim velikim takmičenjima. Nizali su se opet mečevi reprezentacije, nizale se pobjede, radovalo se, a onda smo na Marakani opet pali i nismo otišli na taj Mundijal 2006. Ponovo se diže ova reprezentacija iz pepela, ustaju Zmajevi. Ponovo pobjeđuju, ponovo slavimo, ali velika Španija nas posla u ralje Portugalu koji nas je, prilično teško doduše, ali pobijedio i opet nas ostavio u suzama, da čeznemo za smotrom velikih reprezentacija. Kvalifikacije za Evropsko 2012 donijele su novog selektora. Nadali smo se da će Pape da nas odvede na to prvenstvo. Nizale su se opet dobre igre Zmajeva. Rastao je ponos u srcima nacije, povećavala se ljubav prema toj reprezentaciji koja je ostavljala srce na terenu svaki, baš svaki put. Cijela Bosna i Hercegovina je živjela fudbal onih dana kada su Zmajevi istrčavali na teren. I staro i mlado, svi su pričali o tome. I pamtimo dobro onu utakmicu protiv Francuza i onu golčinu našeg Dijamanta, i radost i viku i slavlje. I onda bol kada sudija svirnu za penal i kada nam dade kartu za baraž. I opet baraž i opet Portugal i bijes i ljutnja što smo opet njih izvukli jer smo svi znali da koliko god mi jaki bili, Ronalda i ekipu nije bilo lahko pobijediti. I došli su i ponovo su nam zatvorili vrata pred nosom. Naš dugi, mukotrpni put završio se tako što oni prođoše kroz ta vrata, a mi ostadosmo samo korak iza njih. Razočarenje Zmajeva, selektora, svih Bosanaca i Hercegovaca. Svi smo žalili, ali smo i dalje vjerovali da ta ekipa će jednog dana biti razlog velikog slavlja na ulicama BH gradova. I eto, hvala Dragom Bogu došao je taj trenutak! Preko Lihtenštajna, Latvije, SLovačke, Grčke i Litvanije, uspjeli smo i mi ući na ta vrata koja su nam dugo bila zatvarana. I to sa velikih 25 poena! i sa dvadesetak golova razlike. Evo nas, malih ljudi sa Balkana, u društvu "velikih" Španaca, Talijana, Njemaca, Holanđana! Evo nas, svijete! Gledaj te male ljude kako se bore za ono što vole! Gledaj i uči šta je igra srcem, šta je navijanje srcem! Uči šta je ljubav od tih malih ljudi!
Pape i Zmajevi, hvala vam što ste ostavljali uvijek srce na terenu sve ovo vrijeme! Što niste zaboravili svoju zemlju i njene ljude. Što ste u ovim vremenima teškim razlog naše sreće i radovanja. Hvala vam!

03.10.2013.

.



               A još volim te za zlatnu medalju, i malo preko...

03.10.2013.

Jedna je žena čovjeka voljela srcem svim.

Ne bih imala nešto posebno da ti kažem.
Još uvijek si ostao moj osunčani maj
i moj kišni oktobar.
Još uvijek te čuvam u duši
onako kako se čuvaju najljepše uspomene.
Onako kako kolekcionari čuvaju
najvrijedniji antikvitet
i generali vojne značke.
U nekim skrivenim hodnicima mog srca,
gdje još niko osim tebe kročio nije.
Ništa značajno,
osim da tvoj lik slikam u mislima pred san
i da se budim s njim.
Da ga ponekad bezuspješno pokušavam oprati
jesenjim kišama i otjerati noćnim vjetrovima.
Znaš,
ponekad poželim da te potpuno zaboravim.
Ali samo ponekad.
Češće mi se javlja želja,
da me za nekoliko godina,
jedan dječak i djevojčica gledaju tvojim očima
i da se smiju kao ti.
Te misli obično imaju miris samoće,
dima i čežnje.
Čežnje na čijim ivicama završavaju
slani tragovi poneke suze
koja se otisne iz tog mora nedostajanja
kojim sam ispunjena stalno.
Nedostajanja tebe u ovim danima
kada me sjećanja traže.
I nemam neku veliku vijest da ti pošaljem
osim da sam ostala sama,
i da možeš da me potražiš
u istom gradu gdje sam i prije bila.
Na onim mjestima gdje si me
pronašao i izgubio.
Da sam ostala vjerna svojim željama
i nadanjima da ćeš ipak doći.
Jednom,
kada se zasitiš lutanja po zadimljenim krčmama
i karminom uprljanih košulja.
Kada sve to što nas razdvaja iščezne
i kada se upale svjetla i pokažu ti put
koji vodi do mene.


Stariji postovi