Mi smo najbolja stvar koja mi se nije desila.
Za tvoje lice koje dvije godine nisam vidjela. Za tvoje bijele ruke koje me nikad nisu grlile. Za ofucano nedostajanje. Za izblijedjelu ljubav. Za (ne)čekanje. Za sve što nikad nismo imali. Za sve moje pokušaje. Za tvoje plavuše, crvenokose, brinete. Za tebe. Za mene. Za nas što se nikad nismo pronašli. Nikad ti nisam rekla…
Jednom sam dječaku na autobusnoj stanici kupila čokoladu samo jer se zove kao ti.
Voljela sam ja poslije tebe. Jesam, jako sam voljela. Ali još uvijek nisam sigurna da bih te mogla pogledati u oči i reći da mi ništa ne značiš.
.
Ništa posebno. Još uvijek si dio gotovo svakog mog dana. Kao neka odavno zacijeljena rana. Ne boliš, ne volim, ali niko još nije uspio da popuni neke praznine u meni.
Kad se spuste zavjese.
Pišem ovdje više od četiri godine. Jednom čovjeku. Ovaj blog je pun mojih emocija, kako sretnih, tako i onih bolnih. Ovdje sam pisala ono što nisam mogla reći nikome. Kad me najviše boljelo dolazila sam tu i pisala. Jednom čovjeku koji nikada nije čitao. Ali došlo je vrijeme da se završi ta priča. Da stavim…
Koga nema bez njega se moze, al’ ti tu si, ispod koze. Trajes k'o zlato koje vise nema sjaj.
Prerano si u zivot mi dosao. Sada je prekasno da se stare greske ispravljaju.
činim pravu stvar
Prije sedmicu dana, u ovo vrijeme, tražila sam te u gužvi, znajući da si tu, nekoliko metara od mene. I nisam te našla. Opet smo se mimoišli. Možda je tako bolje. Znam da si tu bio zbog nje, da si zbog nje došao. A ja sam tu bila zbog tebe. Znala sam da ćeš doći…